Magareće godine - Branko Ćopić

Roman “Magareće godine” autobiografsko je i pomalo nostalgično djelo Branka Ćopića, namijenjeno osnovnoškolcima. Radnja romana vremenski je zaokružena – počinje u sadašnjosti, u kojoj pripovjedač opisuje bitku za Bihać 1942. godine u kojoj je i sâm sudjelovao, potom radnju prebacuje u prošlosti. Pripovjedač se tada prisjeća dogodovština iz gimnazije i đačkoga konvikta u kojem je u to vrijeme živio. Roman završava u sadašnjosti, netom nakon oslobođenja Bihaća. Prijelazi između sadašnjosti i prošlosti nisu nagli – iz sadašnjosti se prelazi u prošlost kada pripovjedač s nostalgijom promatra razrušeni konvikt te se krene prisjećati raznih dogodovština iz razdoblja života koje je upravo tamo proveo. U sadašnjost se vraća shvativši kako je upravo tamo i upravo zahvaljujući svim tim dogodovštinama, odrastao. Najveći se dio radnje odvija se upravo u prošlosti, u đačkom konviktu, u kojem se učenici na pragu adolescencije slogom uspijevaju izboriti za pravdu. Naslov se romana odnosi se na učenike, odnosno na glavni uzrok njihova ponašanja. Kako tvrdi jedan od njihovih nastavnika, magareće su godine razdoblje u kojem se “djeca uznemire, nepokorna su, svojeglava, pišu prve pjesme, bune se, a bogami, zagleda se i dječak u djevojčicu”. Upravo je u tome srž ovoga duhovito napisanoga romana, u kojemu ispreplitanjem tih elemenata magarećih godina nastaje dinamična radnja. Uz dinamičnost radnje, lakoći čitanja ovoga romana doprinosi i činjenica da se pripovjedač nerijetko izravno obraća čitatelju, čime ga zbližava s likovima i čini ih življima. Uz glavnu poruku o važnosti sloge za ostvarivanje ciljeva, autor se u ovome romanu bavi i nužnošću odrastanja, a najviše trnovitim putem kojim se odrastanje ostvaruje.